Čuvajući viški jazik i govor

Posljednje je desetljeće na čelnom mjestu Matičina viškog ogranka Dobrila Cvitanović. Prethodno je Ogranak vodila rođena joj sestra Ana Linčir, a nakon njezine smrti 2009. Dobrila je nastavila jednako predanim radom. Rođena je 15. listopada 1949, a nakon završene srednje škole i Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, vratila se na svoj Vis te zaposlila u struci. Uključila se u mnoge otočke kulturne aktivnosti, pjevala je i u župnom i u gradskom mješovitom zboru. Zasnovala je obitelj, majka je tri kćeri. Od ponovnog osnutka Ogranka MH u Visu 1991. još se aktivnije uključila u matičarski rad.

Dobrila Cvitanović s predsjednikom Matice hrvatske 2014–2018. akademikom Stjepanom
Damjanovićem na Glavnoj skupštini MH u Rijeci 2018, gdje je Ogranku dodijeljena
Srebrena povelja Matice hrvatske za časopis Hrvatska zora

Koje su specifičnosti otočkoga života, kao i rada na području kulture, s naglaskom na viški ogranak Matice hrvatske?

Kao i u svemu u otočkom životu, tako se i rad u Ogranku MH umnogome razlikuje od rada u ostalim, kopnenim sredinama. Naš veliki književnik Ranko Marinković uvijek je naglašavao te 23 milje udaljenosti od kopna, koje treba prijeći brodom da bi se obavilo i ono osnovno, što je u životu na kopnu tako normalno. Čak i po nove cipele treba ići u Split ili dalje, a o zdravstvenim pregledima i liječenju da i ne govorimo. Iako smo rođeni okruženi morem, većina nas otočana jako osluškuje koji i koliko jak vjetar puše u večeri prije putovanja. Ali ipak smo uvijek svi putovali, posebno radi školovanja i u onim najtežim uvjetima i s malim parnim brodovima, za koje su ovi današnji, primjerice trajekt Petar Hektorović, bili kao prekooceanski brodovi. Ali možda zato, kako je rekao poznati liječnik, pjesnik i književnik Drago Štambuk, ovogodišnji laureat nagrade DHK-a Tin Ujević, također podrijetlom otočanin, da su otočani energičniji od ostalih, jer se okreću prema unutra, životu na otoku, ali i prema van i životu na kopnu. Tako i mi sve ove godine nastojimo biti u skladu i doticaju sa svim značajkama kulturnog i umjetničkog života u Hrvatskoj općenito, a posebno u radu Matice hrvatske.

Možete li ukratko iznijeti posebnosti ogranka, prednosti i nedostatke s kojima se suočavate u odnosu na ostale ogranke?

Ogranak MH u Visu, koji je po osnutku brojio stotinjak članova, u posljednje vrijeme nažalost broji mnogo manje članova, ali ne i manje aktivnosti. Mnogo je događaja kojima smo inicijatori, u okviru skromnih financijskih sredstava, potaknuti velikim interesom naših simpatizera. Okupili smo viške pjesnike na manifestaciji nazvanoj Pjesnička večer uz čaj i galetine (kekse, op. a.), što samo po sebi govori o toplini međuljudskih odnosa na takvim druženjima. Važna je svaka promocija knjiga i zbirki pjesama u našem izdanju, kao i predstavljanje svakoga broja glasila Hrvatska zora. Promocije prate nastupi domaćih glazbenika, pjevača, klapa ili zborova. Za razliku od Viškoga ljeta, u organizaciji Grada i Turističke zajednice, kada se koncerti, primjerice Festival orgulja, kazališne predstave amaterskog kazališta Ranko Marinković, ili gostujućih kazališta, uglavnom organiziraju radi zadovoljavanja kulturnih potreba turista i gostiju Visa, Višku kulturnu zimu organiziraju članovi Ogranka za domaće stanovništvo. Radimo dobrovoljno, s velikim entuzijazmom i zadovoljstvom.

Što su glavne zadaće viškoga ogranka?

Jedna od glavnih zadaća jest očuvanje kulturne baštine, počevši od kulturnih institucija, mnogih crkava, vrijednih zgrada što pokazuju kulturu života i rada naših predaka, muzejske zbirke, Hrvatskog doma i Kulturnoga centra, vrtića, osnovne i srednje škole. Sa školama imamo posebne aktivnosti u očuvanju viškoga jazika i govora, na kojem je potrebno govoriti djeci, jer novi naraštaji sve manje znaju i govore. Vrijedno je to što imamo mnoštvo domaćih pjesnika koji pišu na dijalektu i posebno vole surađivati s djecom, čitati im i govoriti pjesme i priče, fjabe i govorojke (uzrečice), koje djeca slušaju i pokušavaju govoriti pa i sami pisati pjesme. Njih u Hrvatskoj zori rado objavljujemo.

Nekoliko puta godišnje organiziramo Školski sat na viškimu jaziku, u suradnji s profesoricom hrvatskoga jezika u osnovnoj školi Ivom Živković, koja je ujedno lektorica našeg lista. U siječnju smo s amaterskom pjesnikinjom Rinom Repanić-Gotal i učenicima petog razreda OŠ Vis održali školski igrokaz pod naslovom Naše none i nonoti. Priče iz naše mladosti djeca su sa zanimanjem slušala i iznosila svoje priče i doživljaje s djedovima i bakama, trudeći se govoriti viškim. Suradnja s Memorijalnom zbirkom Ranko Marinković također je jedna od redovitih aktivnosti viškog ogranka. Također nastojimo surađivati i sa Središnjicom te u skladu s mogućnostima sudjelovati na svim važnim skupovima. Surađujemo i s ostalim ograncima na otocima i kopnu, izmjenjujući međusobno glasila. Vrlo smo uspješno predstavili cjelokupan rad Ogranka u Palači MH u Zagrebu, kao i u dvama navratima u splitskom ogranku.

Što je vaš ogranak zasad uspio ostvariti u vremenu korone, a što se još planira tijekom godine?

U okviru Viške kulturne zime, potkraj prošle i početkom ove godine, održali smo pjesničku večer u spomen na našega prerano preminula člana i pjesnika Ivicu Rokija, zatim susret s pjesnikinjom iz Hvara Zorkom Bibić, uz predstavljanje njezine knjige Bluz za dobri otok. Predstavila se i naša viška pjesnikinja Sanja Sviličić, kao i pjesnik iz Podstrane Zoran Jurišić. Imali smo promociju 82. broja Hrvatske zore te predavanje psihologinje i književnice Mirjane Nazor. Zbog korone nismo uspjeli održati pjesničke večeri svakog tjedna. Iz istog razloga i nemogućnosti održavanja promocije nismo uspjeli objaviti 83. broj Hrvatske zore, na Dan grada i blagdan sv. Jurja. Nadam se da ćemo sve nadoknaditi s dvobrojem prigodom ovogodišnjega blagdana Velike Gospe.

Već spominjani časopis Hrvatska zora vaša je glavna uzdanica. On je dokument vremena i posebno sjaji nad Visom. Kako je pokrenut i što sve znači otoku i Ogranku?

Časopis Hrvatska zora, čiji je prvi broj izašao šapirografiran na Božić 1991. s osam stranica i čiji je prvi urednik bio don Andrija-Vojko Mardešić, izlazi neprekidno već 29 godina. Posljednji, 82. broj, koji smo otisnuli za Božić 2019, ima 84 stranice.

Uz znatnu financijsku pomoć grada Visa, priloge naših dobročinitelja iz dalekih zemalja Kanade i Australije te brojnih pretplatnika, Hrvatska zora izlazi tri puta godišnje – o Danu grada i blagdanu sv. Jurja 23. travnja, za Veliku Gospu i za Božić. Uglavnom radim sve poslove u vezi s pripremom i organizacijom lista, uz tehničku pomoć mladog arhitekta Mate Acalinovića i lektorice Ive Živković. Golemi se volonterski trud isplati kada se vidi želja za čitanjem glasila, naših vjernih pretplatnika u Visu, gotovo cijeloj Hrvatskoj i u mnogim zemljama svijeta gdje žive naši Višani.

Ona je i „osobna karta“ našega grada i otoka, jer prati gotovo sva događanja iz prošlosti kao i sadašnjosti, kulturnih vrijednosti, povijesnih i literarnih priloga, na standardnom i viškom jeziku, te svih kulturnih, znanstvenih i vjerskih događanja koje donosimo u rubrici Od Zore do zore. Rado je čitana i stalna kolumna Kut mojega ditinstva. Vrijednost i kvalitetu naše Zore, jedinoga stalnoga glasila u otočkim ograncima MH, prepoznali su i mjerodavni u Središnjici, te smo na Glavnoj skupštini, održanoj u Guvernerovoj palači u Rijeci 16. lipnja 2018, nagrađeni Srebrnom poveljom, koju sam preuzela iz ruku tadašnjega Matičina predsjednika Stjepana Damjanovića.

Memorijalna zbirka Ranko Marinković ponos je, trud i identitet s imenom velikana hrvatske književnosti.

Zahvaljujući trudu i zalaganju voditeljice Anči Fabijanović osnovana je, u okviru Kulturnog centra u Visu, Memorijalna zbirka Ranko Marinković s mnogim vrijednim literarnim izlošcima i fotografijama našega velikana književnosti, kao i umjetničkim djelima, slikama i skulpturama poznatih umjetnika, pa čak i glazbenih djela njemu u čast. Već tradicionalna manifestacija Marinković nas spaja, koja okuplja mlade srednjoškolce i profesore iz Visa i gotovo cijele Hrvatske, uz mnoga poznata imena, književnika, pisaca i glumaca, važna je za cijeli otok i kulturna događanja. Dosad je viški ogranak bio aktivni sudionik, pomažući u organizaciji u Visu, Splitu ili Zagrebu. Nažalost, ni ta se manifestacija zbog pandemije koronavirusa nije mogla održati u travnju.

Kako se na Visu održala hrvatska nacionalna svijest nakon Drugoga svjetskog rata?

Iako u teškoj situaciji duboko ukorijenjena poratnog života na otoku s komunističkim vlastima i velikim brojem vojske i oficira te njihovih obitelji, mi smo, zahvaljujući prije svega vjeri i mnogim entuzijastima, posebno djelatnicima u školi, kojima je bilo zabranjeno javno izražavati vjerska i domoljubna uvjerenja, uspjeli očuvati i kulturni i vjerski život na otoku. Zahvaljujući donekle miroljubivom suživotu s tadašnjim vladajućim strukturama, sudjelujući u vanjskim proslavama svih praznika i manifestacija, nastavili smo slaviti blagdane u župi, pjevajući u crkvenom zboru, i sudjelujući na procesijama na svim velikim blagdanima, ali i u gradskim zborovima. Znali smo, uz redovite partizanske pjesme, na koncertima usred tadašnjeg Doma JNA na pozornici pjevati i U boj, u boj! iz opere Nikola Šubić Zrinjski te završno kolo iz Ere s onoga svijeta, kao i hrvatske podoknice i pjesme naših domoljubnih autora. Sve se to događalo zahvaljujući glazbenim voditeljima, a oni u publici često nisu bili ni svjesni što se izvodi na pozornici.